Workflow, odnosno tijek grafičke reprodukcije se, zahvaljujući razvoju informacijske tehnologije, značajno izmjenio i unaprijedio, sa stajališta brzine, cijene i kvalitete konačnog proizvoda. Međutim, postoji još niz problema vazanih za sam reprodukcijski proces, pogotovo korištenjem nestabilnih i nekonzistentnih reprodukcijskih uređaja, kao što je offset tiskarski stroj.
Iako se colour management i ICC profili mogu primjeniti na reprodukcijski proces sa ofsetnim strojem, takav proces je vrlo teško zadovoljavajuće okarakterizirati zbog cijelog niza varijabli koje je teško kontrolirati tokom procesa reprodukcije na ofsetnom stroju, kao što je temperatura stroja, mikroklimatski uvjeti u tiskari, kvaliteta papira, boje i otopine za vlaženje, balans otopine za vlaženje i boje, itd.
Današnji stupanj automatizacije omogućuje kontrolu ovih varijabli u uskim granicama, ali kvaliteta može i dalje značajno varirati u cijelom reprodukcijskom procesu, i pogotovo tokom samog tiska, od prvog do posljednjeg arka.
Da bi se mogli ostvariti ujednačeni otisci visoke kvalitete, u reprodukcijski proces je potrebno ukomponirati color manegement sa kvalitetnom kalibracijom i izrađenim ICC profilima uređaja za probni otisak. Posebno je važno da se uređaj za probni otisak kalibrira po samom tiskarskom stroju jer je jedino na taj način moguće ostvariti konzistentnost reprodukcije sa probnim otiskom.
Uz kvalitetnu kalibraciju i profiliranje uređaja za probni otisak, potrebno je uzeti u obzir i ISO specifikacije za kvalitetu boje, tiskovne podloge, kao i specifikacije za tisak tih boja na takvom papiru, ili jednu od interpretacija te specifikacije od strane organizacija kao što su FOGRA, GRACoL ill SWOP.
ISO organizacija nije definirala metodu same kalibracije. Pošto se ta organizacija bavi standardima, specifikacije po kojima se kalibrira uređaj služe da se osigura standard koji svaki otisak treba zadovoljavati.
ISO organizacija se bavi definiranjem i uspostavom standarda. Svojim specifikacijama definiraju standarde vezane za širok spektar ljudske djelatnosti. Ovdje će biti spomenute samo specifikacije vezane za tisak i za boje koje se koriste u takvom tisku.
ISO 12647-2 specifikacija predstavlja praktične preporuke, vezane za workflow grafičke reprodukcije, koje bi trebalo pratiti da se ostvari standardna reprodukcija zadovoljavajuće kvalitete. Ova specifikacija je primjenjiva na sve reprodukcijske procese koji rade na principu separacije boja. Nizom definiranih vrijednosti koje pokrivaju cijeli reprodukcijski proces od pripreme do tiska.
Iako široko u upotrebi, ISO 12647-2 specifikacija je nedorečena. Nedorečena je jer se temlji na više krivulja prirasta rasterskih elementa i iako ima denzitometrijsku, nema kolorimetrijsku definiciju sivog balansa. Jedan od načina da se riješi ovaj problem je da se izgled otiska definira na osnovi kolorimetrijskiih podataka neke testne karte kao što je IT8.7/x. Jedan od komiteta ISO organizacije, TC 130 radi na projektu kojim se treba definirati kolorimetrijska tablica koje će biti prihvatljiva.
Vrsta papira koji se koristi treba biti u skladu sa ISO 12647-2 specifikacijama za određeni reprodukcijski proces. Za ofset treba koristiti ISO tip 1 vrstu papira sa što manje florescencije i sa nominalnom bijelom točkom L* = 95 (±3), a* = 0 (±2), b* = -2 (±2) (mjereno na bijeloj podlozi).
ISO 2846-1 specifikacija definira karakteristike koje boje moraju imati u ofset tisku, uvjete u kojima se tisak mora vršiti, definira vrstu tiskovne podloge na kojoj se tisak vrši, te način kontrole samog tiska.
Boja za tisak mora biti u skladu sa ISO 2846-1 specifkacijom, mogu se koristiti i druge boje, ukoliko se ima na umu da otisnuta boja na nekom papiru ima mjerene vrijednosti što je moguće bliže onim specificiranim u ISO 12647-2 specifikaciji (tablica 1.).
| Base | C | M | Y | K | MY | CY | MC | CMY | |
| L* | 95 | 55 | 48 | 89 | 16 | 47 | 50 | 24 | 23 |
| a* | 0 | -37 | 74 | -5 | 0 | 68 | -68 | 17 | 0 |
| b* | -2 | -50 | -3 | 93 | 0 | 48 | 25 | -46 | 0 |
| ∆E*ab | - | 5 | 5 | 5 | 5 | 5 | 5 | 5 | - |
Da bi se sustav za probni otisak mogao kalibrirati po izlaznoj jedinici, na primjer ofset stroju, prvo je potrebno provesti kalibraciju tiskovnih ploča, odnosno procesa za izradu ploča, bilo da se radi o CtP-u ili o standardnom procesu sa filmom, CtF. Kao što je spomenuto, nekoliko je organizacija interpretiralo, i na osnovu toga izradilo specifikacije za karakterizaciju tiskarskog stroja koje sadrže i kolorimetrijsku definiciju sivog balansa. Takva je na primjer i GRACoL 7 specifikacija, po kojoj se uz pomoć G7 metode može kalibrirati tiskarski stroj. Treba napomenuti da GRACoL nije organizacija koja definira standarde i GRACoL 7 specifikaciju, već se oslanja na postojeću ISO 12647-2 specifikaciju.
G7 metoda je izrađena prvenstveno za kalibraciju komercijalnih strojeva, ali je primjenjiva i na ostale reprodukcijske uređaje ukoliko se temelje na sistemu sa 4 procesne boje. Ova metoda mijenja denzitometrijski način kalibracije u kolorimetrijski tako što je uvela krivulju gustoće zacrnjenja neutralnih tonova (NPDC – Neutral Print Density Curve), koja se može izraditi iz bilo koje karakterizacijske tablice. Uz ove prednosti, navodi se i autonomnost kalibracije o vrsti rastera, te definira niz novih varijabli za olakšanu kalibraciju i kontrolu.
| L* | a* | b* | D obojenja | DD | |
| C | 55 | -37 | -50 | 1.45 | +/- 0.10 |
| M | 48 | 74 | -3 | 1.45 | +/- 0.10 |
| Y | 89 | -5 | 93 | 1.0 | +/- 0.07 |
| K | 16 | 0 | 0 | 1.7 | + 0.2 – 0.05 |
Kalibracija se može provesti na više načina i po različitim specifikacijama, ali proces se sastoji od nekoliko osnovnih koraka:
Prvi korak je izrada filma ili ploče sa linearnim RIP krivuljama. Za predložak treba koristiti testnu formu sa poljima koja se kasnije mjere denzitometrom ili spektralnim fotometrom kako bi se utvrdilo ponašanje linearnost testnih formi. Kada se otisci na stroju dovedu u okvire ISO specifikacije, treba odabrati par najboljih otisaka i na njima provesti potrebna mjerenja, kako bi se ustanovilo što se događa sa prijenosom tonova na podlogu. Mjerenjem polja različitih pokrivenosti površine (%RTV) treba odrediti koliki je prirast rasterskog elementa na tom mjestu (gain) i zatim se pomoću rezultata mjerenja te po specifikacijama po kojima se radi karakterizacija provodi korekcija RIP krivulja.
Testne forme za kalibraciju se razlikuju od proizvođača do proizvođača po vrsti i broju testnih polja, ali svaka testna forma mora sadržavati nekoliko osnovnih testnih karti. Kontrolni strip sa poljima punog tona (100% RTV), poljima srednjeg tona (50% RTV), poljima svijetlih tonova (25%). Kontrolnu kartu sa poljima za vizualnu i denzitometrijsku kontrolu sivog balansa, IT8.7/x kontrolnu kartu, kontrolnu kartu sa poljima od 1%, 2%, 3%, 4%, 5%; 95%, 96%, 97%, 98%, 99% RTV za provjeru prijenosa najsvijetlijih i najtamnijih tonova, te jedan ili više standardnih CMYK predložaka za vizualnu evaluaciju otiska.
Nakon korekcija provedenih na krivuljama reprodukcije izrađuje se novi set ploča te se vrši otiskivanje na kalibriranom uređaju. Sada postignute vrijednosti u tisku moraju odgovarati denzitometrijskim specifikacijama punog tona, te specifikacijama vezanim za prirast rasterskog elementa.
Za kalibraciju se koriste vrijednosti izmjerene na otisku ostvarenom nakon kalibracije tiskarskog stroja prema zadanim specifikacijama. Nakon unošenja izmjerenih vrijednosti izrađuje se probni otisak testne forme na kojem treba provjeriti sivi balans i denzitometrijske vrijednosti punih tonova i usporediti ih sa onima ostvarenim na tiskarskom stroju.
S obzirom da uređaj za probni tisak može samo simulirati stvarni tisak, istovjetnost boja na probnom otisku sa onima otisnutim na tiskarskom stroju ovisi o tome koliko dobro boje uređaja za probni otisak simuliraju ponašanje boje tiskarskog stroja. Iz ovog razloga čak i na kalibriranom uređaju za probni otisak može doći do značajne devijacije u boji između dva otiska, kao i do devijacije između probnog otiska i forme prikazane na zaslonu računala. Da bi se riješio ovaj problem u workflow je potrebno uključiti i sustavno upravljanje bojom (colour management).
Za postizanje konzistentnosti boja na zaslonu računala i na probnom otisku potrebno je izraditi profile tih uređaja i povezati ih u sistem sustavog upravljanja bojom. Profil uređaja za probne otiske treba izraditi na osnovi testne karte koje je otisnuta nakon kalibracije prema tiskarskom stroju. Profil se može izraditi pomoću alata za izradu profila kao i odgovarajuće programske podrške (X-Rite Pulse, GretagMacbeth Eye-One).
Ovakvo definiranje profila te kalibracija sustava za probni tisak trebalo bi osigurati predvidljivo ponašanje i prijenos značajki boja kroz cijeli proces reprodukcije.
Na tržištu je vidljiva velika potreba za kontrolom i kalibracijom u reprodukciji. Na tu potrebu razne organizacije odgovaraju definiranjem novih specifikacija i razvijanjem novih metoda kalibracije. U očekivanju novog kolorimetrijskog ISO standarda, neke druge organizacije su već razvile kolorimetrijsku specifikaciju potrebnu za kvalitetniju i strožu standardizaciju u tisku. Sve se te organizacije oslanjaju na postojeću ISO specifikaciju i nema sumnje da će svoje metode brzo prilagoditi zahtjevima kolorimetrijskog ISO standarda koji se očekuje. Koliku će prednost kvaliteti i konzistenciji otiska takav standard dati ostaje da se vidi u budućnosti. Kako bi se ta prednost mogla kvantificirati potrebno je testiranje i usporedba denzitometrijske i kolorimetrijske kalibracije reprodukcijskog sustava.
Sama kalibracija osim o kvalitetnoj metodi ovisi i o kvalitetno provedenim mjerenjima, samim uređajima, ali i znanju i volji zaposlenika. Ljudski faktor nerijetko najviše utjeće na ostvarene rezultate i vrlo je važna stalna edukacija i poticaj na strogu primjenu ISO specifikacija. Nakon uspješne kalibracije je izuzetno važna i kontinuirana verifikacija i kontrola prema zadanom standardu. Ovo je osobito važno kod komercijalnog ofseta jer se zna da niti jedan posao nije indentičan prethodnom nema mnogo smisla provoditi kalibraciju po nekom standardu ako se kasnije u stvarnom radu zaposlenik ne pridržava tog standarda.
Vrlo je važno uspostaviti i kvalitetan sustav upravljanja bojom od zaslona računala do uređaja za probni otisak kako bi informacija o boji kroz takav sustav ostala konzistentna. Jedino kad je taj uvijet ispunjen, odnosno kada je provedena potpuna implementacija sustavnog upravljanja bojom i to nakon kalibracije uređaja za probni otisak prema rezultatima otvarenim na kalibriranom tiskarskom stroju, može se govoriti o potpuno karakteriziranom reprodukcijiskom sustavu.